Tri Mosorova dana – Mosorski planinarski put

Jedan od žešćih izleta, kad se pokušalo proći cijeli Mosorski planinarski put odjednom.

Mosorski planinarski put – uvodna upozorenja

Mosorski planinarski put je zahtjevna planinarska obilaznica koja obilazi veći dio Mosora i njegove značajne vrhove. Upravitelj obilaznice je HPD Mosor iz Splita. Ovo je jedna od napornijih tura, ne samo zbog “mekog” mosorskog kamena, već i zbog vremenskih (ne)prilika koje je mogu putem iznenaditi.

Većinu puta čini goli kamen, bez ikakvog raslinja i mogućeg zaklona. Zato valja dobro tempirati svoj obilazak u vrijeme kad ne puše bura, kad sunce nije prejako, kada nema snijega i kad ne pada kiša. Preporuke su svibanj / lipanj ili pak rujan / listopad.

Dobra planinarska obuća je obvezna budući da dio puta čine “žileti” tj škrape – prirodne pukotine, udubljenja i oštri nabori u stijeni, nastali najčešće djelovanjem vode i vjetra na vapnenačkim stijenama.

Vode treba uzeti više nego inače zbog izloženosti suncu i vrućem kamenu. Kontraintuitivno, majice s drugim rukavima (majica za jedrenje) su možda bolja opcija, jer smanjuju izloženost suncu, gubitak vlage i mogućnost od opeklina.

Staro i novo izdanje Mosorskog planinarskog puta

Na ekspediciji se ustanovilo da postoje dva izdanja dnevnika Mosorskog planinarskog puta. Neki članovi ekspedicije imaju staro izdanje dnevnika, a drugi pak novije, koje se razlikuju po svojim kontrolnim točkama.

Staro (originalno) izdanje ima sljedeće kontrolne točke:
KT1 – Debelo brdo, KT2 – Kunjevod,
KT3 – Ljubljan, KT4 – Ljubirna,
KT5 – Veliki Kabal, KT6 – dom Umberto Girometta,
KT7 – Botajna, KT8 – Sv. Jure,
KT9 – Trpošnjik, KT10 – Lišnica

Novo izdanje prati staro od točke 1 – 9, ali deseta točka je zamijenjena zaselkom Gata.

Lišnica, Jabukovac, planinarska kuća Lugarnica i špilja Vranjača su dodatne, neobavezne točke, a tko ih obiđe osim značke obilaznice dobiva i posebno prigodno priznanje “Mosorski skakač”.

Vlasnici starog izdanja, ako umjesto Lišnice završe obilaznicu u zaselku Gata, svejedno dobivaju značku.

Prvi dan

Ekspedicija poslovično započinje ranim ustajanjem, uskakanjem u aute i put Mosora. Ovaj put je ekspedicija osmeročlana:
Bojan, Branka, Franjo, Jasna, Mario, Suzi, Tihomir i Lj. G.
Vozili su prvi i zadnji navedeni.

Najprije su svi iskrcani u Gornjem Sitnom, potom su oba vozača produžili do zaselka Gata ostaviti jedan auto, gdje će biti završetak pohoda, da bi se opet vratili na ishodište u Gornje Sitno drugim autom. Malo prije deset ujutro pohod može početi.

Psihičke pripreme su bile ozbiljne, puno se razmatralo gdje – što – kako, jer Mosorski planinarski put je sve samo ne jednostavan. Na papiru, tj. karti ne izgleda strašno: praktički cijelo vrijeme se hoda po grebenu i sveukupno nije dugi put, kojih 30-35 km razdijeljeno na dva dana. Po dosadašnjim iskustvima to ispadne 5 – 6 sati hoda dnevno s dovoljno vremena za igru, šalu i pokoje kolo.
“Negative! – rekao bi Schwarzenegger u svom životnom ostvarenju “Terminator 2“. I bio bi u pravu.

Početak od Gornjeg Sitnog do Lugarnice je uspon po planinarskoj stazi i bez većih problema. Mjestimično više raslinje, ali ništa što bi ozbiljno usporilo planinarenje. Planinarska kuća Lugarnica bila je zatvorena, ali pored kuće su stolovi i klupe s nadstrešnicom, koja radi lijepi hlad.

Nastavak do Debelog brda i dalje teče bez problema budući da je lagana naoblaka radila lijepu sjenu. Kako se bližilo podne u kasnosvibanjskom danu, a ekspedicija je teglila sve stvari za dva dana sa sobom, svaki hlad je dobrodošao, jer je greben Mosora je prekriven kamenom, travom i niskim raslinjem tj. ničim što bi davalo hlad.

U tri i pol sata svladano je pola puta koji je predviđen za prvi dan.
“Superiška!” – pomislismo. “Negative!” – rekao bi A.S.
Nastavak prema Kunjevodu pokazao je pravo lice Mosora: škrape, rascjepe, tvrdi i oštri kamen. Staza nije klasična planinarska staza već vodi po i među stijenama. Pažljivo treba gledati gdje i kako gaziti da se izbjegnu padovi i ranjavanja o oštri kamen. Pretežno cijeli greben od Debelog brda, preko Kunjevoda do raskrižja planinarskih puteva je takav. Napredovanje je sporo i nije za one tankih živaca ili one koji pate od vrtoglavice.

Uspon od raskrižja puteva na Ljubljan je strm, ali po prihvatljivom terenu. Nakon osvajanja Ljubljana preostalo se spustiti do raskrižja puteva i završiti avanturu u domu Umberto Girometta.
Kako put vodi kroz šumarak pomislismo “Walk in the park!” “Negative!” nadovezao bi se A.S. Staza je po zemljanom tlu, ali prošarana kamenjem o koje se popikavalo sve u šesnaest, najviše zbog umora.

Nakon dolaska u dom, za koji je trebalo opet više nego inače, slijedilo je iće, piće i spavanje. Pjesme nije bilo.

Bolja i lakša varijanta ovog izleta

Naknadnim promišljanjem i analizom prijeđenog ustanovljeno je da postoji manje bolna varijanta prelaska MPP-a. Umjesto nespavanja i cijelonoćnog putovanja do Mosora, humanije je otputovati dan prije i prenoćiti dodatnu noć u domu Girometta.

Nakon spavanja i doručka, ostavljanja viška stvari u domu, može se krenuti odmoren i rasterećen u obilazak. Budući da se vrijeme ne gubi na putovanje i da se dobija par sati više vremena za planinarenje, bez problema se Veliki Kabal može ugurati u prvi dan, što olakšava i obilazak drugog dana.

( Da smo se toga sjetili ranije, a ne kasnije. op.a. )

Dan drugi

Nakon buđenja, doručka i pakiranja stvari (opet puna ratna sprema, budući da noćimo na drugom mjestu – u Trpošnjiku) krenuo je uspon na greben do Vickova stupa. Staza je strma s ponekim klinom, ali ništa neuobičajeno. Nakon uspona i par minuta hoda stiže se do Vickova stupa.

Nakon kratke pauze produžili smo do Ljubirne, vrha s geodetskim stupom, koja je udaljena kojih 5-10 minuta. Dan je dobro počeo, i nakon brzo obiđenih dviju točaka nadamo se da neće biti naporno kao prvi dan. “Negative!“

Do Velikog Kabla trebalo je četrdeset minuta, iako je cijelo vrijeme bio svima pred nosom. Bez većih poteškoća smo to pregrmili i spremili se za nastavak puta.

Botajna je bila sljedeći vrh-točka, ali do nje se odužilo. Najprije spust s Veliko Kabla je bio loše markiran jer se izgleda ne koristi često, a i tražio je mjestimična otpenjavanja. Nakon toga je uslijedio dug uspon prema Botajni. Neki su se izjasnili da im je to baš glupi vrh. U šumarku je napravljena mala pauza.

Sveti Jure je sljedeći vrh. Vidi se s Botajne i čini se blizu, no do njega je trebalo dodatnih sat i četrdeset minuta. Dosad smo se naučili očekivati neočekivano i prestali smo se nadati da bude do kraja išlo lakše i brže. Napredovalo se sporo i svaki sa svojim (crnim) mislima: netko je popitkivao vlastitu pamet, netko je imao snoviđenja, netko priviđenja. Ali nade za brzi svršetak nije bilo. Na Sv. Juri je prigodno postavljen zavjetni križ i kapelica.

Zadnja preostala točka je ostala kuća Trpošnjik. Na karti par kilometara od Svetog Jure, po vodiču u dnevniku 2 sata hoda. Poučeni iskustvom pretpostavili smo da bude to ispalo minimalno 3 sata hoda. “Affirmitive!” konačno bi se složio Arnold.

Dnevik kaže: “Staza sa Sv. Jure spušta se u predio ljutog mosorskog krša. Put vodi kroz predio prošaran dubokim vrtačama, oštrim škrapama i kamenicama čudesnih oblika” To je ono što smo čekali, tu smo najjači ! Pomireni sa sudbinom i s ničim za izgubiti preostao je samo zadnji borbeni poklič: čuveni Mamićev “UUUUaaaaajmoooooo!!!!”

Kad ostaneš bez vode …

Drugog dana, na tri frtalja puta do Trpošnjika ekspedicija je ostala lagano bez vode:

– Kolko vode imate ?

– Ja sam pri kraju.

– Meni ostal deci i pol.

– Ja nemam više.

– Imam negde dve i pol litre. – veli Mario, a svi ostadu u čudu.

– Pa kak? Si ti pil kaj uopće?

– Pa ono, nul-tri.

– SAMO TRI DECI CELI BOŽJI DAN ?!?! – svi uglas

– Je, vi nikad niste delali v polju. – veli Mario

– Ne razmem? Ni ja ?! ‘Z biciklinom sam! – poodgovara ostatak ekipe

– Je, kad smo delali na polju, ko je rekel da je žedan i da ide pit, automatski je proglašen simulantom koji traži izgovore kaj nebu niš delal. I tak smo se navčili ne piti.

– Majke mi moje, ti nesi normalan! – zaključi Branka

Svi se složiše i vodu razgrabiše.

Kako se dan bližio kraju, tako je planinarenje išlo sve sporije i sporije. Brojčano, prosječna brzina kretanja grupe (bez pauzi !!!) je bila 1,5 – 1,75 km/h. Čisto za usporedbu, uobičajene prosječne brzine kretanja su 3 – 4 km/h, što će reći dvostruko ili trostruko veće.
Šećer nadomak kraja je bilo krivo skretanje na križanju puteva (na karti označeno s točkom “Raskrižje krivog odabira”).

Najbrži put je markirani put

Pred kraj puta, nadomak Trpošnjika stigli smo do račvanja puta za Trpošnjik. Karta je pokazala da oba puta vode do Trpošnjika: jedan je okolni s usponom, drugi je kraći, direktni bez uspona. Intuitivno je odabran kraći put. Kontraintuitivno se pokazalo da bi dulji put bio bolji i brži.

Što karta nije pokazala je da kraći put vodi preko dodatnih škrapa, što traži poseban oprez i dodatno vrijeme prelaska. Također nakon par sto metara slijedi spoznaja da je taj put napušten, neodržavan i nemarkiran tj, ostale su stare izbljedjele markacije koje su se s naporom tražile. Bilo je i segmenata koji prijeđeni napamet.

Naslovno pravilo, koje se uporno zaboravlja, pokazalo se po n-ti put točnim.

U Trpošnjik smo stigli sa zadnjim zrakama sunca. Izvor Trpošnjik (fala Bogu) je i dalje ostao nepresušan. Jest da je mlaz iz crijeva bio tanak kao vlas, ali to je sve što je trebalo da se vrati vjera u život, vlastitu pamet i planinarenje.

Prespavali smo u potkrovlju kuće. Neki su hrkali od sreće; neki nisu spavali, jer su znatiželjno osluškivali puhove oko kuće; neki su grlili bližnje svoje u snu. Najjači zvuk je ipak bilo škripanje jeftine plastike od čega su napravljeni napuhanci friško kupljeni sa Temu-a, na kojima smo spavali.

---

Treći dan

Nakon spavanca, koji nije dugo trajao, jer smo se svi žurili da se čim prije skinemo s vraž veličanstvenog Mosora, uslijedio je doručak.

Ostatak ekipe se nije mogao načuditi kad sam iz naprtnjače izvukel porculansku zdjelicu, litru trajnog mlijeka, zob i inox žlicu.
Počeli su dobacivati ” Ti nisi normalan! Tko to vuče sa sobom u planine? Si ti čul da je plastiku lakša?”
Nažalost, ispostavilo se da oni nisu čuli za održavanje nekog civilizacijskog minimuma.
Kak bi se reklo: Peasents!

Spust do parkiranog auta je bio munjevit, ako se usporede dani prije. Međutim skoro smo nabasali na par poskoka koji su se sunčali u travi. Pametne zmije maknule su se s puta. To je bilo ionako manje bitno, budući da je civilizacija blizu.

U selu Gata smo obgrlili ogromnu platanu, opalili par fotki za dnevnik i time smo završili mosorsku avanturu. Ne ponovila se.

Kontrolne točke

• PK Lugarnica kontrolna točka za HPK, PP Dalmacija i Mosorski planinarski put (u daljnjem tekstu MPP).
  Kuća sada ima kuhinju sa štednjakom na drva i blagovaonicu, dnevni boravak, sobu sa skupnim ležajem na dvije etaže, pitku vodu i struju. Otvorena po dogovoru. Vani žiga nema, ali postoji tabla natpisa Lugarnica 872 m
  
  
  
• Debelo brdo vrh, KT za HPO, MPP i Solinski planinarski put.
  Najzapadniji istaknuti vrh Mosora. Žig se nalazi u sandučiću: krug+trokut Debelo brdo 1044m.
  Osim sandučića postoji i tabla KT13 Solinskog planinarskog puta.
  
  
  
• Kunjevod vrh, KT za MPP. Vjeruje se da je ime dobio od grčkih riječi kona i hodos što bi prevedeno znači ravan put. Žig je zazidan u stijenu s natpisom vrha: trokut Kunjevod 1082 m
  
  
  
• Ljubljan vrh, KT za HPO, PP Dalmacija i MPP. Žig se nalazi u sandučiću na vrhu: Ljubljan 1262m.
  
  
  
• Vickov Stup KT za HPK i PP Dalmacija. Metalno desetorokutno planinarsko sklonište promjera dva metra s klupicom i upisnom knjigom. Izradili i postavili su ga djelatnici splitskog brodogradilišta. Žig je u kutiji s upisnom knjigom
  
  
• Ljubirna vrh, točka MPP-a i Geodetske planinarske obilaznice. Kao i Ljubljan, naziv potiče od ilirskog korijena riječi “lub” koji znači brdo. Žig je pored geodetskog stupa: trokut Ljubirna 1331m
  
  
  
• Veliki Kabal najviši vrh Mosora, KT za HPO, MPP-a i Organizatori dana planinara. Vrhom dominira zavjetni križ uz kojeg su klupice i stolovi. Žig je u sandučiću: krug V. Kabal 1339m
  
  
  
• PD Umberto Girometta na 868 mnv, KT za HPK, MPP i PP Dalmacija. Opskrbljen i otvoren vikendom i praznicima. Izvor vode Ljuvač u neposrednoj blizini. Žig u domu.
  
  
  
• Botajna vrh, KT za MPP. Žig je ubetoniran u kamen s natpisom vrha: trokut Botajna 1196m.
  
  
  
• Sv. Jure ili Kozik vrh, točka za HPO, PP Dalmacija, MPP i Sveti vrhovi. Poljičani zazidali i kapelicu na vrhu u slavu svog zaštitinka. Žig je u sandučiću pored križa: Sv. Jure 1319m
  
  
  
• PK Trpošnjik , 970 mnv neopskrbljena planinarska kuća kojom upravlja Planinarsko ekološka udruga iz Gata. Točka obilaznica: HPK i MPP. Kuća je sagrađena pored istoimenog nepresušnog izvora vode. Žig je u kući.
  
  
  
• Zaselak Gata posljednja je kontrolna točka novog izdanja MPP-a. Smješten je podno planine Mosor, nekoliko kilometara sjeveroistočno od Omiša. Poznata je ogromna platana ispred crkve sv. Ciprijana ispred koje se može pofotkati umjesto žiga.
  
  
  

Galerija

---

1. Groznovid – zemljopisna karta određenog područja s ucrtanim svim kontrolnim točkama svih znanih planinarskih obilaznica. Detaljan članak u planu. ↩︎
2. Lj.G. – Ljupka Grozota ↩︎
3. Prije glasovanja je nađena alternativna varijanta Alan – Zečjak – Ograđenica – Kugina kuća, koja je uklonila uvodni nemir ↩︎
4. podaci za ukupnu duljinu i uspon uzeti iz snimnjenog gpx traga, koji je očišćen od horizontalnog i vertikalnog šuma ↩︎
5. vrijeme hoda ne uzima u obzir stanke ↩︎
6. daljinomjer prikazuje vrijeme hoda od prijašnje točke do sljedeće ↩︎