… iliti “Povijest jedne manije”
Planinarenje sam odabrao najprije kao vrstu rekreacije. Nisam bivao ništa mlađi, a šuška se naokolo da je kretanje dobro za psihofizičko zdravlje. No prešlo je u maniju. Ovo je priča o tome.
Kad sam počinjao s planinarenjem, sjetih se da mi draga majčica nosi na svoje planinarske pohode dnevnik Hrvatske planinarske obilaznice (HPO). HPO je knjižica u kojoj je zadano preko 150 vrhova, koji su pak razvrstani u 20 regija Hrvatske. Kao potvrda obilaska se u knjižicu utiskuje žig s vrha. Kad skupiš uvjete možeš zatražiti značku, ovisno o broj obiđenih vrhova. To mi se učinilo kao simpatična ideja: uzeti HPO kao izvor ideja za planinarske izlete po Hrvatskoj, tako da se moje planinarenje ne svede na samo nekoliko najpopularnijih vrhova. A istovremeno da posluži kao opipljivi spomenar.
Međutim “nevolje” počinju onaj tren kad sam potražio po internetu, gdje nabaviti HPO. Kako to obično biva, kada tražiš nešto, google ima par sličnih prijedloga za tebe.
Jeste li mislili na Hrvatske planinarske kuće (HPK) ?
Ne, nisam, ali kaj je to? Dnevnik sa preko 150 planinarskih objekata iz Hrvatske. I tu treba isto lupiti žig. Hmm, zakaj ne bi i to skupljal, usput, već kad idem polek? Manija skupljanja stvari mi ionako nije nepoznata.
I onda neočekivano naletiš na Natjecanje Gojzerica. I doživiš prosvjetljenje. Ovdje se ne radi o planinarskom dnevniku za skupljanje žigova. O ne ! Ovdje se radi o jedinstvenom natjecanju gdje se skupljaju završeni planinarski dnevnici !!! Ček malo, koji sad dnevnici, ako postoje samo HPK i HPO? I shvatiš tada kolko je krhko tvoje znanje. Planinarskih dnevnika ima na stotine različitih, što hrvatskih, što slovenskih, austrijskih, talijanskih itd. Praktički svako planinarsko društvo koje drži do sebe izdalo je svoj dnevnik. Neka društva i više njih. Dnevnici pokrivaju nekad odeđene vrhove, nekad planinarske staze, nekad nešto treće. Ma igre bez granica. Odluka je donesena ondje i tada : Već kad idem polek, zakaj ne?
Prvu planinarsku obilaznicu u cjelosti sam prošao 1. 5. 2019. i to je bila obilaznica Grebengrad – Čevo. Mimoišao sam se tom prilikom s Mariom, frendom s faksa, a ujedno i suborcem s vojnog roka. Moglo bi se reći sudbonosni susret, budući da 90% svih izleta prođem s njim. Tajna naše dobre suradnje je u jednostavnim dogovorima koji su svedeni na dvije riječi:
– Pemo ? Pemo ! ( Skraćena verzija glasi – Peš ? Pem ! )
Ostatak 2019. proveo sam skupljajući žigove po Hrvatskom zagorju za HPO, Zagorski planinarski put, Kajbumščakov put i slično, tek toliko da vidim dal se bude novotkrivena fascinacija održala. Kad sam nakon prve službene značke Gojzerice (kraj 2019.) uvidio da su planinarske obilaznice doista smisao života, pokupovao sam sve dostupne hrvatske dnevnike i odlučio se na sveobuhvatnu ofenzivu.
Idemo na 100 završenih dnevnika, pa bumo videli za dalje !
U trenutku pisanja sam na 70+ završenih dnevnika, s nezavršenih 80 hrvatskih. Stotinjak slovenskih dnevnika već su nabavljeni i u pripremi, kao i desetak austrijskih. A za talijanske bumo još videli.
